Pošto je u
periodu od 1925-1927. godine više od polovine stanovnika, doseljenika iz
Mađarske, podiglo svoje kuće na novoj koloniji, nova naseobina je
polako počela da dobija svoj oblik. Već početkom 1927.
godine javila se
potreba
i
želja
meštana na novoj koloniji za podizanje škole. Ova kolonija je
udaljena od Uzdina 4km. Đaci iz nove kolonije su svakodnevno morali pešačiti do škole i nazad
po 9km.
Mesna agrarna
zajednica Srva optanata na novoj koloniji odmah je otpočela sa
prikupljanjem novca za podizanje škole. U početku odziv je bio veoma
slab. Prvu i najveću pomoć dodelio je Banovinski školski odbor, na
inicijativu banovniskog školskog inspektora dunavske Banovnine,
Milivoja Gavrilovića poznatog školskog i javnog radnika. Banovinski
školski odbor dodelio je 30000 dinara, Ministarstvo prosvete dalo je
15000 dinara. Od sakupljenog priloga za crkvu dato je 20000 dinara.
Prilog su dale još neke školske ustanove tako da je do 10. jula
1930. godine
prikupljeno 79800,35 dinara, što je bilo dovoljno za početak
izgradnje škole.
Posle dobijanja
potrebnih dozvola izrađen je plan za školusku zgradu. Plan je
izradila arhitekta Milica Ristić iz Beograda koja je kasnije
postavljena kao nadzorni organ tokom izgradnje škole. Aprila meseca
1931. godine,
počela je
izgradnja
nove škole. U svom rukopisu Milan Radovanović u vezi sa ovim kaže
sledeće: “od kako smo stupili na tlo nove domovine posle toliko
patnji i muka, ovo nam je najradosniji dan “.
Pošto je
prethodno objavljena licitacija za izvođenje radova, zidarske i
tesarske radove izvodili su majstori iz Orlovata: Mileta Vojinov i
Živa i Nikola Petrović. Sve pripremne radove
kao i prevoz materijala obavili su dobrovoljnim radom sami meštani. Do kraja 1931.
godine
škola je podignuta i stavljena pod krov. Međutim, zbog nestašice
novca radovi su obustavljeni. Za nastavak radova čekalo se skoro
pune dve godine.
Nemajući više
strpljenja meštani nove kolonije uložili su žalbu Ministarstvu
prosvete u Beogradu 26. oktobra 1933. godine
gde su
oštro napali upravitelja škole u Uzdinu Čedomira Milosavljevića,
gde se
navodi da sabotira dovršetak škole i traže da se protiv njega
pokrene disciplinski postupak.Povodom ove žalbe
školski nadzornik Kovačičkog sreza Sveta Milovanović daje sledeći
izveštaj Kraljevskoj Banskoj upravi (prosvetno odeljenje) u Novom
Sadu: “Rad na dovršenju
škole ne koloniji Putnikovo kod Uzdina obustavljen je iz razloga što
nije bilo novca. Zgrada je bila podignuta i pokrivena. Trebalo je da
se izradi tipljeraj i patoše. U to ime čekalo se na neku pomoć. Prva
pomoć je stigla od banovinskog školskog odbora iz Novog Sada, koji
je ujedno i rukovodio radovima na podizanju i dovršavanju škole.
Odmah je raspisana licitacija za izradu prozora, vrata i patosa.
Posao je dat nekom majstoru iz Beograda (kao najpovoljnija ponuda),
međutim, on je sa poslom odugovlačio, pa je posle dužeg vremena
posao dat drugom majstoru (iz Kovačice), tako da će tišljeraj biti
gotov do kraja ove godine (1933)”. Dalje se u tekstu kaže da, ako
zima bude dozvolila, radovi na dovršenju škole biće gotovi do kraja
iduće godine (1934), kada će komisijski biti primljena, otvorena,
osvećena i otpočeti rad u njoj. Dalje se u tekstu kaže da se g.
Milosavljević školski upravitelj u Uzdinu oslobađa odgovornosti, da
je žalba dosta pristrasna i da potiče iz ličnih neraspoloženja prema
upravitelju škole.
. |
|
Škola 1935.
godine |
. |
|
Škola 1950.
godine |
. |
|
Stara škola
2003. godine |
. |
Ipak, škola je
potpuno završena krajem 1933. godine
a da je to
tako, vidi se iz dopisa od 18. januara 1934. godine,
gde školski nadzornik Sveta Milovanović traži od Kraljevske Banske
uprave u Novom Sadu da postavi učitelja na koloniji Putnikovo kod
Uzdina. Za podizanje
škole utrošeno je 130.000
dinara. Meštani su dobrovoljnim radom sazidali ogradu ispred škole,
okolo posadili drveće, a u bašti voće. (Slika škole)
Administrativna
procedura oko otvaranja nastavnog odeljenja na koloniji Putnikovo
trajala je skoro godinu dana. Naime 30. oktobra 1934. godine
stiže
odobrenje od ministarstva prosvete Kraljevine Jugoslavije da se na
koloniji Putnikovo otvori jedno odeljenje osnovne škole sa državnim
nastavnim jezikom kao deveto odeljenje državne osnovne škole u
Uzdinu, sreza Kovačičkog, Banovine Dunavske.
Za osvećenje
novosagrađene škole određen je 14. oktobar 1934. godine. Formirana
je delegacija da na osvećenje pozove Kralja Aleksandra
Karađorđevića i još neke ministre. Međutim 9. oktobra 1934. godine
na Kralja
je izvršen atentat u Marselju (Francuska), gde je tom prilikom i
poginuo. Zbog opšte nacionalne žalosti osvećenje škole je odloženo
za iduću godinu.
Škola je počela
sa radom 25. februara 1935. godine
Prvi
učitelj je bio Borislav Gičkov iz Dolova koji je do tada službovao u
Makedoniji. Prvi poslužitelj je bio Ilija Ninić, sa platom od 100
din. Mesečno.
Osvećenje škole
je obavljeno 7. novembra 1935. godine. Posle osvećenja priređen je
svečani ručak a goste je zabavljao mesni tamburaški orkestar.
Slavlje je trajalo do kasno u noć.
Novopodignuta
škola je pored prosvetnog imala i izuzetan značaj za duhovni i
kulturni razvoj nove kolonije. Dok nije podignuta crkva, ovde su se
vršila sva bogosluženja, ovde se krštavalo i venčavalo, u ovoj
zgradi su se održavale igranke, priredbe, probe za pozorišne
predstave, otvorena je i nova knjižnica (biblioteka), uopšte nova
škola je služila za sve vrste skupova. Ovim je kolonija dobila nov
kvalitet, snažan zamajac i podstrek za budući rad meštana na novoj
koloniji.
Sama školska zgrada se sastoji od radnog dela koga čine: učionica i
kancelarija za učitelja. Kancelariju i učionicu razdvajaju dugačak
hodnik (koji se prostire po celoj dužini učionice sa njene zapadne
strane), iz koga se sa desne strane ulazilo u učionicu, a sa leve u
kancelariju. U hodnik se ulazilo sa južne strane iz dvorišta.
Prozori od učionice (3 prozora) okrenuti su ka istoku. Drugi deo
zgrade namenjen je za stanovanje učitelja. Stan se sastoji od: dve velike sobe, predsoblje, kuhinja i špajz.
Učitelj je mogao da koristi i tavan, kao i podrum u kojem je
nažalost uvek bilo vode, te nije mogao poslužiti svrsi za koju je
namenjen. U dvorištu sa jugo-istočne strane urađena je pomoćna
zgrada koja se sastoji od:
WC
za đake
(muški i ženski), zatim
WC
za radno
osoblje, dve prostorije za ogrev (jedna za školu i jedna za
učitelja), kočina
za svinje i kokošinjac. Osim toga, učitelju je bila na raspolaganju
i bašta u površini od oko 300 kv.hv. Tako su stvoreni svi uslovi da
učitelj sa svojom porodicom može normalno da živi.
Škola u
Putnikovu je u prvom slučaju vođena
kao deveto odeljenje državne osnovn škole u Uzdinu, a u drugom
slučaju (posle
II
sv. rata)
“Osnovna škola-Moša pijade-Uzdin-istureno odeljenje Putnikovo“.
U periodu od
školske 1934–2003. g. u Putnikovu su
radili sledeći učitelji:
R.b |
Ime i prezime |
Mesto |
Radio u
službi |
ukupno službe |
od
|
do |
1 |
Borislav
Gičkov |
Dolovo |
1934/35 |
1938/39 |
5 god. |
2 |
Branko
Glavački |
Sombor |
1939/40 |
1944/45 |
6 god. |
3 |
Steva
Vladisavljević |
Tomaševac |
1945/46 |
1946/47 |
2 god. |
4 |
Milena Olćan |
V.Bečkerek |
1947/48 |
1947/48 |
1 god. |
5 |
Mihajlo
Žumanka |
Develjača |
1948/49 |
1950/51 |
3 god. |
6 |
Katica Mirkov |
Mokrin |
1951/52 |
1953/54 |
3 god. |
7 |
Joca Kovački |
Idvor |
1954/55 |
1958/59 |
5 god. |
8 |
Adam Šamanc |
Uzdin |
1959/60 |
1976/77 |
18 god. |
9 |
Gordana
Zec-Šamanc |
B.N. Selo |
1959/60 |
1980/81 |
22 god. |
10 |
Silvija Rošu |
Uzdin |
1961/62 |
1961/62 |
1 god. |
11 |
Joca Spariosu |
Uzdin |
1981/82 |
1982/83 |
2 god. |
12 |
Snežana ćirić |
Rivice |
1983/84 |
1986/87 |
4 god. |
13 |
Novica
Trajković |
Vlasotince |
1987/88 |
2002/03 |
16 god. |
14 |
Tatjana
Milićev |
Tomaševac |
1997/98 |
1997/98 |
1 god. |
15 |
Marina
Petrović |
Putnikovo |
1998/99 |
1998/99 |
1 god. |
. |
|
Prvi učitelj u
Putnikovu – Borislav Gričkov |
. |
|
Učitelj
Branislav Glavački |
. |
U prethodno
navedenoj tabeli, poslednje dve učiteljice: Tatjana Milićev i Marina
Petrović radile su pod ugovorom po jednu školsku godinu zbog
povećanog broja đaka. Po važećim zakonskim propisima o osnovnom
obrazovanju, gde u kombinovanom odeljenju (od
I-IV
razreda)
može biti najviše 15. učenika. Ukoliko u odeljenju ima više od 15
učenika onda se formira još jedno kombinovano odeljenje, po pravilu
(I
i III
razred i
II-IV
razred).
Kao i svuda
(naročito u manjim sredinama) meštani Putnikova su izuzetno cenili i
poštovali svoje učitelje. Učitelji su, pored svog
vaspitno-prosvetnog i kulturnog rada bili pokretačka snaga svih
aktivnosti u selu. Meštani su se trudili da im u svim prilikama
priteknu u pomoć. Učitelji su za
uzvrat kao obrazovani ljudi
pomagali meštanima oko kulturnog i ekonomskog uzdizanja sela. Ovaj
samopregalački i plodonosan rad učitelja oseća se naročito posle
oslobođenja (po završetku
II
sv. rata)
a naročito dolaskom učitelja Adama i učiteljice Gordane. Ovde su se
upoznali i svoje poznanstvo krunisali brakom. Ovaj bračni par proveo
je svoje najbolje godine u Putnikovu, generacijama vaspitavajući
decu i odrasle koji nisu zaboavili njihov stvaralački rad, te ih
meštani i danas cene i poštuju, a o njima se govori sa poštovanjem.
U priloženoj tabeli se vidi da se ovaj bračni par učitelja najduže
zadržao u Putnikovu
Poslužitelji
Pored
učitelja u školi je radio i poslužitelj. Poslužitelj je održavao školsku
zgradu, dvorište, starao se o higijeni školskih i pomoćnih
prosotorija. Pripremao je ogrev za grejnu sezonu, u toku koje
se starao da učionica uvek bude topla i zagrejana za nesmetano
održavanje nastave. Zbog malog broja učenika do 1947. godine
poslužitelji su radili po pola radnog vremena te su tako bili i
plaćeni.
Poslužitelji –
spremačice koji su radili u školi u
Putnikovu od 1935-2003. godine:
Ilija Ninić,
Mladen Milić,
Ljubica Stanić, Radosav Vičetić od 1947-1962,
Jula Pejić-Radovanović od 1954-1976,
Milka Rakić od 1976-1978,
Milunka Džodić-Simović od 1978-1998, Gordana Simović od 1998-2003. godine.
Od 1953.g. nova
Jugoslavija (FNRJ) se konačno otvara prema evropi i svetu odakle
pristiže ekonomska pomoć (naročito od Amerike). Tako se u
Putnikovu od 1954. godine
u školi
otvara kuhinja. Kao prostorija za kuhinju je određena učiteljska
kancelarija, a u hodnik je postavljen dugačak sto gde su učenici
užinali. Užina je bila besplatna, jer je od međunarodnog crvenog
krsta u vidu ekonomske pomoći pored ostalog pristizalo mleko u
prahu, brašno, margarin, sir, kačkavalj, marmelada itd. Tako se
ukazala potreba za kuvaricom koja će deci pripremati užinu. Za
kuvaricu je primljena Jula Radovanović (samohrana majka sa dvoje dece
kojoj je muž Blagoje Radovanović poginuo u
II
sv. ratu).
Jula je od škole dobila jednu sobu od učiteljskog stana odmah uz
kuhinju, a od 1962. godine od Radosava je preuzela i poslove poslužitelja
(spremačica). U početku kuvarica je pekla hleb, spremala palačinke,
krofne, uštipke, testo sa mokom, dok je kasnije išla svakog dana u
Uzdin za hleb sve do 1973. godine
kada je
napravljen asfaltni put Putnikovo-Uzdin. Na ovim poslovima Jula je
radila sve do 1976. godine
kada je
otišla u penziju.
Posle Jule,
spremačice koje su primljene, uglavnom su radile pola radnog vremena
u Putnikovu a pola u Uzdinu, jedino je Milunka kasnije kada je
napravljena ambulanta pola radnog vremena radila u ambulanti, te je
i ona tako otišla u penziju. Danas kao spremačica radi Gordana
Andrić po pola radnog vremena u Putnikovu i u Uzdinu.
. |
|
Đaci pešaci
1930 godine.
S leva na desno:
Zagorka Milovanović, Milojka Pejić,
Milica Stanilović i Vida Milić |
. |
Sve dok nije
podignuta škola u Putnikovu doseljenici (optanti) iz Mađarske su
svoju decu slali u školu u Uzdin. Pošto u to vreme (prilikom
doseljavanja optanata u Uzdin, 1924. godine)
nije bilo dovoljno dece srpske nacionalnosti da bi se za njih
otvorilo posebno odeljenje, deca su raspoređena po odeljenjima
zajedno sa decom rumunske nacionalnosti. Međutim deca su nastavu
slušala na srpskom jeziku. Već 1925. godine
pojavio se
dovoljan broj đaka srpske nacionalnosti, te je za njih otvoreno
jedno odeljenje.
Posle završetka
I
sv. rata,
Vojvodina je ušla u sastav novoformirane države Kraljevine Srba,
Hrvata i Slovenaca. Nove vlasti su zahtevale od učitelja manjinskih
naroda da se u veoma kratkom roku (3 godine) osposobe za održavanje
nastave na srpskom jeziku. Tako je u Uzdinu ostalo samo tri učitelja
rumunske nacionalnosti, dok su ostali učitelji bili svi uglavnom
srpske nacionalnost. Naročito u periodu razgraničenja sa Rumunijom
(1919-1923.g.) gde su međudržavni odnosi bili veoma zategnuti,
Uzdinska deca su samo u prvi razred slušali nastavu na svom
maternjem jeziku dok su ostale razrede slušali na srpskom jeziku.
Vezano za ovaj period postoji anegdota koju mi je ispričao
dugogodišnji sekretar škole u Uzdinu f. Šošdeanu Petru, koji je
danas u penziji.
“Jedan od učenika
već nekoliko godina stalno ide u prvi razred. Učitelj koji je
predavao samo prvom razredu, jednom prilikom ga upita: Kada ćeš ti
već jednom da pređeš u drugi razred? Na to mu ovaj odgovori: Kad vi
gospodine učitelju pređete u drugi razred ona ću i ja.”
Na sednici
školskog odbora osnovne škole u Uzdinu održanoj 27. septembra 1934.
godine
bilo je
odlučeno da se na koloniji Putnikovo otvori deveto odeljenje sa
državnim nastavnim jezikom koje bi činili
I II
III IV
razred osnovne škole. Međutim rešenjem Ministarstva prosvete od 30.
oktobra 1934. godine
odobreno
je otvaranje devetog odeljenja samo osnovne škole, kao
što
se vidi u prilogu 55. Tako su učenici više narodne škole išli u
školu u Uzdin, gde su se predavanja održavala na državnom nastavnom
jeziku za sve učenike bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Od kada je škola
u Putnikovu počela sa radom (1935. godine)
pa sve do 1954. godine
broj
učenika je bio u stalnom opadanju, te se dešavalo (naročito po
završetku
II
sv. rata)
da učitelj zimi zbog štednje ogreva drži nastavu u svom stanu.
. |
|
Први академски
грађанин у Путникову.
Смиљана Остојић
(десно)
са сестром Љиљаном
1964. |
. |
U periodu od
1954-1960. godine, zbog velikog priliva stanovništva iz
Srbije i
Bosne i Hercegovine broj učenika konstantno raste. U školskoj
1953/54. godini,
u odeljenju u školi u Putnikovu je upisano 19 učenika, od toga
osmoro je doseljeno iz gore pomenutih sredina. U školskoj 1959/60. godini
upisano je
56 učenika od toga 30 ženskih i 26 muškaraca. Iste godine
stigla su i dva nova učitelja: Adam Šamanc i učiteljica Gordana Zec.
Zbog povećanog broja učenika te godine je u Putnikovu otvoreno još
jedno odeljenje. Pošto je škola imala samo jednu učionicu, jedno
odeljenje je pohađalo nastavu pre podne (I
i
III
razred) a
drugo odeljenje posle podne (II
i IV).
Od 1949. godine,
u novoj Jugoslaviji (FNRJ) uvodi se osmogodišnje osnovno obrazovanje
koje je bilo obavezno za sve polaznike (učenike). Tako su đaci iz
Putnikova prva četiri razreda išla u školu u Pztnikovo dok su
V,
VI,
VII,
VIII
razred
išli u Uzdin.
U periodu od
1949-1961. godine
učenici iz
Putnikova su bili u veoma delikatnom položaju. Naime, posle
završetka četvrtog razreda, učenici iz Putnikova su se upisivali u
peti razred u Uzdinu. Međutim, po zakonu o osnovnom obrazovanju gde
se između ostalog kaže, da jedno odeljenje može imati najmanje 30
učenika, za učenike iz Putnikova zbog malobrojnosti (10-15
učenika) nisu postojali uslovi da se otvori odeljenje na (u novoj
Jugoslaviji) Srpsko-Hrvatskom nastavnom jeziku. Zbog svega ovoga,
formirana su mešovita odeljenja, gde su učenici iz Putnikova
raspoređeni po odeljenjima zajedno sa učenicima rumunske
nacionalnosti.
. |
|
Nova škola |
. |
Decembra meseca 1966. godine, Skupština opštine Kovačica na
zajedničkoj sednici donela je odluku o obrazovanju
inicijativnog odbora za utvrđivanje prioriteta u izgradnji puteva i
škola na teritoriji opštine Kovačica. (opštinsko mesto je preneto iz
Uzdina u Kovačicu 1960. godine.). Sledeće godine izrađen je
šestogodišnji plan i program za izgradnju puteva i škola. Ovim
programom predviđeni su izvori sredstava za izgradnju pomenutih
objekata.
Izgradnja školskih objekata u našoj opštini
trajala je od 1967 – 1981. godine. Po navedenom programu za
Putnikovo je predviđeno da se izvrši adaptacija stare škole.
Međutim, ovaj plan i program je u pomenutom periodu pretrpeo izvesne
izmene i dopune. U ovom periodu došlo je do izmene zakona o školskim
objektima gde se isti moraju graditi sa parnim grejanjem, kupatilom
i sanitarnim čvorom, što u predhodnom planu i programu nije bilo
predviđeno. Tako je na osnovu ovih izmena doneta odluka da se umesto
adaptacije stare škole u Putnikovu izgradi nova škola u površini od
130m2.
Izgradnja nove škole počela je 1980. godine, a
već 1981. godine, škola je završena i počela je sa radom. Nova škola
ima učionicu, kuhinju sa trpezarijom, kupatilo, mokri čvor, parno
grajanje (kotlarnicu), U školskom dvorištu je izbušen bunar te je u
školsku zgradu uvedena voda. Škola je opremljena najsavremenijim
učilima, u dvorištu je izbetoniran teren gde se može igrati košarka,
rukomet i mali fudbal.
U sklopu školske zgrade izgrađen je dvosoban
stan za učitelja u površini od 70m2
Od svih opštinskih mesta Putnikovo je poslednje mesto koje
je dobilo novu školu. Za ovo se naročito zalagao tadašnji direktor
osnovne škole u Uzdinu Nikola Pasku, koji se takođe zalagao da se
posle odlaska učiteljice Gordane (1981.g.) u Putnikovo dovede mlad
učitelj ili učiteljica srpske nacionalnosti da bi se deca mogla
vaspitavati u duhu i okvirima svoje nacionalne kulture. Tako od
1987. godine, u Putnikovu radi učitelj Novica Trajković koji sa
svojom porodicom živi u učiteljskom stanu.
|
|
|
|
Učitelj Žumanka Mihajlo sa učenicima
od
I do IV
razreda
školske 1948/49. godine.
|
Učiteljica Katica Mirkov sa učenicima od
II do
III
razreda školske 1952/53. godine |
|
|
|
|
Učitelj
Kovački Jova sa učenicima od
I-IV
razreda
školske 1954/55.
godine |
Učitelj
kovački Joca
I-IV
razred
1957/58. godine |
|
|
|
|
Učitelji
Gordana Zec i Adam Šamanac sa učenicima od
I-IV
razreda
školske 1962/63. godine |
Učitelj Novica
Trajković sa svojim učenicima od
I-IV
razreda
2003. godine |
|