.

 

          ŠKOLA

 

          Pošto je u periodu od 1925-1927. godine više od polovine stanovnika,  doseljenika iz Mađarske, podiglo svoje kuće na novoj koloniji, nova naseobina je polako počela da dobija svoj oblik. Već početkom 1927. godine javila se potreba i želja meštana na novoj koloniji za podizanje škole. Ova kolonija je udaljena od Uzdina 4km. Đaci iz nove kolonije su svakodnevno morali pešačiti do škole i nazad po 9km.

          Mesna agrarna zajednica Srva optanata na novoj koloniji odmah je otpočela sa prikupljanjem novca za podizanje škole. U početku odziv je bio veoma slab. Prvu i najveću pomoć dodelio je Banovinski školski odbor, na inicijativu banovniskog  školskog inspektora dunavske Banovnine, Milivoja Gavrilovića poznatog školskog i javnog radnika. Banovinski školski odbor dodelio je 30000 dinara, Ministarstvo prosvete dalo je 15000 dinara. Od sakupljenog priloga za crkvu dato je 20000 dinara. Prilog su dale još neke školske ustanove tako da je do 10. jula 1930. godine prikupljeno 79800,35 dinara, što je bilo dovoljno za početak izgradnje škole.

          Posle dobijanja potrebnih dozvola izrađen je plan za školusku zgradu. Plan je izradila arhitekta Milica Ristić iz Beograda koja je kasnije postavljena kao nadzorni organ tokom izgradnje škole. Aprila meseca 1931. godine, počela je izgradnja nove škole. U svom rukopisu Milan Radovanović u vezi sa ovim kaže sledeće: “od kako smo stupili na tlo nove domovine posle toliko patnji i muka, ovo nam je najradosniji dan “.

          Pošto je prethodno objavljena licitacija za izvođenje radova, zidarske i tesarske radove izvodili su majstori iz Orlovata: Mileta Vojinov i Živa i Nikola Petrović. Sve pripremne radove kao i prevoz materijala obavili su dobrovoljnim radom sami meštani. Do kraja 1931. godine škola je podignuta i stavljena pod krov. Međutim, zbog nestašice novca radovi su obustavljeni. Za nastavak radova čekalo se skoro pune dve godine.

          Nemajući više strpljenja meštani nove kolonije uložili su žalbu Ministarstvu prosvete u Beogradu 26. oktobra 1933. godine gde su oštro napali upravitelja škole u Uzdinu Čedomira Milosavljevića, gde se navodi da sabotira dovršetak škole i traže da se protiv njega pokrene disciplinski postupak.Povodom ove žalbe školski nadzornik Kovačičkog sreza Sveta Milovanović daje sledeći izveštaj Kraljevskoj Banskoj upravi (prosvetno odeljenje) u Novom Sadu: “Rad na dovršenju škole ne koloniji Putnikovo kod Uzdina obustavljen je iz razloga što nije bilo novca. Zgrada je bila podignuta i pokrivena. Trebalo je da se izradi tipljeraj i patoše. U to ime čekalo se na neku pomoć. Prva pomoć je stigla od banovinskog školskog odbora iz Novog Sada, koji je ujedno i rukovodio radovima na podizanju i dovršavanju škole. Odmah je raspisana licitacija za izradu prozora, vrata i patosa. Posao je dat nekom majstoru iz Beograda (kao najpovoljnija ponuda), međutim, on je sa poslom odugovlačio, pa je posle dužeg vremena posao dat drugom majstoru (iz Kovačice), tako da će tišljeraj biti gotov do kraja ove godine (1933)”. Dalje se u tekstu kaže da, ako zima bude dozvolila, radovi na dovršenju škole biće gotovi do kraja iduće godine (1934), kada će komisijski biti primljena, otvorena, osvećena i otpočeti rad u njoj. Dalje se u tekstu kaže da se g. Milosavljević školski upravitelj u Uzdinu oslobađa odgovornosti, da je žalba dosta pristrasna i da potiče iz ličnih neraspoloženja prema upravitelju škole.

.
Škola 1935. godine
.
Škola 1950. godine
.
Stara škola 2003. godine
.

          Ipak, škola je potpuno završena krajem 1933. godine a da je to tako, vidi se iz dopisa od 18. januara 1934. godine, gde školski nadzornik Sveta Milovanović traži od Kraljevske Banske uprave u Novom Sadu da postavi učitelja na koloniji Putnikovo kod Uzdina. Za podizanje škole utrošeno je 130.000 dinara. Meštani su dobrovoljnim radom sazidali ogradu ispred škole, okolo posadili drveće, a u bašti voće. (Slika škole)

          Administrativna procedura oko otvaranja nastavnog odeljenja na koloniji Putnikovo trajala je skoro godinu dana. Naime 30. oktobra 1934. godine stiže odobrenje od ministarstva prosvete Kraljevine Jugoslavije da se na koloniji Putnikovo otvori jedno odeljenje osnovne škole sa državnim nastavnim jezikom kao deveto odeljenje državne osnovne škole u Uzdinu, sreza Kovačičkog, Banovine Dunavske.

           Za osvećenje novosagrađene škole određen je 14. oktobar 1934. godine. Formirana je delegacija da na osvećenje pozove Kralja Aleksandra Karađorđevića i još neke ministre. Međutim 9. oktobra 1934. godine na Kralja je izvršen atentat u Marselju (Francuska), gde je tom prilikom i poginuo. Zbog opšte nacionalne žalosti osvećenje škole je odloženo za iduću godinu.

          Škola je počela sa radom 25. februara 1935. godine Prvi učitelj je bio Borislav Gičkov iz Dolova koji je do tada službovao u Makedoniji. Prvi poslužitelj je bio Ilija Ninić, sa platom od 100 din. Mesečno.

          Osvećenje škole je obavljeno 7. novembra 1935. godine. Posle osvećenja priređen je svečani ručak a goste je zabavljao mesni tamburaški orkestar. Slavlje je trajalo do kasno u noć.

          Novopodignuta škola je pored prosvetnog imala i izuzetan značaj za duhovni i kulturni razvoj nove kolonije. Dok nije podignuta crkva, ovde su se vršila sva bogosluženja, ovde se krštavalo i venčavalo, u ovoj zgradi su se održavale igranke, priredbe, probe za pozorišne predstave, otvorena je i nova knjižnica (biblioteka), uopšte nova škola je služila za sve vrste skupova. Ovim je kolonija dobila nov kvalitet, snažan zamajac i podstrek za budući rad meštana na novoj koloniji.

          Sama školska zgrada se sastoji od radnog dela koga čine: učionica i kancelarija za učitelja. Kancelariju i učionicu razdvajaju dugačak hodnik (koji se prostire po celoj dužini učionice sa njene zapadne strane), iz koga se sa desne strane ulazilo u učionicu, a sa leve u kancelariju. U hodnik se ulazilo sa južne strane iz dvorišta. Prozori od učionice (3 prozora) okrenuti su ka istoku. Drugi deo zgrade namenjen je za stanovanje učitelja. Stan se sastoji od: dve velike sobe, predsoblje, kuhinja i špajz. Učitelj je mogao da koristi i tavan, kao i podrum u kojem je nažalost uvek bilo vode, te nije mogao poslužiti svrsi za koju je namenjen. U dvorištu sa jugo-istočne strane urađena je pomoćna zgrada koja se sastoji od: WC za đake (muški i ženski), zatim WC za radno osoblje, dve prostorije za ogrev (jedna za školu i jedna za učitelja), kočina za svinje i kokošinjac. Osim toga, učitelju je bila na raspolaganju i bašta u površini od oko 300 kv.hv. Tako su stvoreni svi uslovi da učitelj sa svojom porodicom može normalno da živi.

          Škola u Putnikovu je u prvom slučaju vođena kao deveto odeljenje državne osnovn škole u Uzdinu, a u drugom slučaju (posle II sv. rata) “Osnovna škola-Moša pijade-Uzdin-istureno odeljenje Putnikovo“.

 

U periodu od školske 1934–2003. g. u Putnikovu su radili sledeći učitelji:

 

R.b

Ime i prezime

Mesto

Radio u službi

ukupno službe

od

do

1

Borislav Gičkov

Dolovo

1934/35

1938/39

5 god.

2

Branko Glavački

Sombor

1939/40

1944/45

6 god.

3

Steva Vladisavljević

Tomaševac

1945/46

1946/47

2 god.

4

Milena Olćan

V.Bečkerek

1947/48

1947/48

1 god.

5

Mihajlo Žumanka

Develjača

1948/49

1950/51

3 god.

6

Katica Mirkov

Mokrin

1951/52

1953/54

3 god.

7

Joca Kovački

Idvor

1954/55

1958/59

5 god.

8

Adam Šamanc

Uzdin

1959/60

1976/77

18 god.

9

Gordana Zec-Šamanc

B.N. Selo

1959/60

1980/81

22 god.

10

Silvija Rošu

Uzdin

1961/62

1961/62

1 god.

11

Joca Spariosu

Uzdin

1981/82

1982/83

2 god.

12

Snežana ćirić

Rivice

1983/84

1986/87

4 god.

13

Novica Trajković

Vlasotince

1987/88

2002/03

16 god.

14

Tatjana Milićev

Tomaševac

1997/98

1997/98

1 god.

15

Marina Petrović

Putnikovo

1998/99

1998/99

1 god.

 

.
Prvi učitelj u Putnikovu – Borislav Gričkov
.
Učitelj Branislav Glavački
.

          U prethodno navedenoj tabeli, poslednje dve učiteljice: Tatjana Milićev i Marina Petrović radile su pod ugovorom po jednu školsku godinu zbog povećanog broja đaka. Po važećim zakonskim propisima o osnovnom obrazovanju, gde u kombinovanom odeljenju (od I-IV razreda) može biti najviše 15. učenika. Ukoliko u odeljenju ima više od 15 učenika onda se formira još jedno kombinovano odeljenje, po pravilu (I i III razred i II-IV razred).

          Kao i svuda (naročito u manjim sredinama) meštani Putnikova su izuzetno cenili i poštovali svoje učitelje. Učitelji su, pored svog vaspitno-prosvetnog i kulturnog rada bili pokretačka snaga svih aktivnosti u selu. Meštani su se trudili da im u svim prilikama priteknu u pomoć. Učitelji su za

uzvrat kao obrazovani ljudi pomagali meštanima oko kulturnog i ekonomskog uzdizanja sela. Ovaj samopregalački i plodonosan rad učitelja oseća se naročito posle oslobođenja (po završetku II sv. rata) a naročito dolaskom učitelja Adama i učiteljice Gordane. Ovde su se upoznali i svoje poznanstvo krunisali brakom. Ovaj bračni par proveo je svoje najbolje godine u Putnikovu, generacijama vaspitavajući decu i odrasle koji nisu zaboavili  njihov stvaralački rad, te ih meštani i danas cene i poštuju, a o njima se govori sa poštovanjem. U priloženoj tabeli se vidi da se ovaj bračni par učitelja najduže zadržao u Putnikovu

 

          Poslužitelji  

        Pored učitelja u školi je radio i poslužitelj. Poslužitelj je održavao školsku zgradu, dvorište, starao se o higijeni školskih i pomoćnih prosotorija. Pripremao je ogrev za grejnu sezonu, u toku koje se starao da učionica uvek bude topla i zagrejana za nesmetano održavanje nastave. Zbog malog broja učenika do 1947. godine poslužitelji su radili po pola radnog vremena te su tako bili i plaćeni.

Poslužitelji – spremačice koji su radili u školi u Putnikovu od 1935-2003. godine: Ilija Ninić, Mladen Milić, Ljubica Stanić, Radosav Vičetić od 1947-1962, Jula Pejić-Radovanović od 1954-1976, Milka Rakić od 1976-1978, Milunka Džodić-Simović od 1978-1998, Gordana Simović od 1998-2003. godine.

          Od 1953.g. nova Jugoslavija (FNRJ) se konačno otvara prema evropi i svetu odakle pristiže ekonomska pomoć (naročito od Amerike). Tako se u Putnikovu od 1954. godine u školi otvara kuhinja. Kao prostorija za kuhinju je određena učiteljska kancelarija, a u hodnik je postavljen dugačak sto gde su učenici užinali. Užina je bila besplatna, jer je od međunarodnog crvenog krsta u vidu ekonomske pomoći pored ostalog pristizalo mleko u prahu, brašno, margarin, sir, kačkavalj, marmelada itd. Tako se ukazala potreba za kuvaricom koja će deci pripremati užinu. Za kuvaricu je primljena Jula Radovanović (samohrana majka sa dvoje dece kojoj je muž Blagoje Radovanović poginuo u II sv. ratu). Jula je od škole dobila jednu sobu od učiteljskog stana odmah uz kuhinju, a od 1962. godine od Radosava je preuzela i poslove poslužitelja (spremačica). U početku kuvarica je pekla hleb, spremala palačinke, krofne, uštipke, testo sa mokom, dok je kasnije išla svakog dana u Uzdin za hleb sve do 1973. godine kada je napravljen asfaltni put Putnikovo-Uzdin. Na ovim poslovima Jula je radila sve do 1976. godine kada je otišla u penziju.

Posle Jule, spremačice koje su primljene, uglavnom su radile pola radnog vremena u Putnikovu a pola u Uzdinu, jedino je Milunka kasnije kada je napravljena ambulanta pola radnog vremena radila u ambulanti, te je i ona tako otišla u penziju. Danas kao spremačica radi Gordana Andrić po pola radnog vremena u Putnikovu i u Uzdinu.

 

.

Đaci pešaci 1930 godine.

S leva na desno:

Zagorka Milovanović, Milojka Pejić, Milica Stanilović i Vida Milić

.

          Đaci

         Sve dok nije podignuta škola u Putnikovu doseljenici (optanti) iz Mađarske su svoju decu slali u školu u Uzdin. Pošto u to vreme  (prilikom doseljavanja optanata u Uzdin, 1924. godine) nije bilo dovoljno dece srpske nacionalnosti da bi se za njih otvorilo posebno odeljenje, deca su raspoređena po odeljenjima zajedno sa decom rumunske nacionalnosti. Međutim deca su nastavu slušala na srpskom jeziku. Već 1925. godine pojavio se dovoljan broj đaka srpske nacionalnosti, te je za njih otvoreno jedno odeljenje.

          Posle završetka I sv. rata, Vojvodina je ušla u sastav novoformirane države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nove vlasti su zahtevale od učitelja manjinskih naroda da se u veoma kratkom roku (3 godine) osposobe za održavanje nastave na srpskom jeziku. Tako je u Uzdinu ostalo samo tri učitelja rumunske nacionalnosti, dok su ostali učitelji bili svi uglavnom srpske nacionalnost. Naročito u periodu razgraničenja sa Rumunijom (1919-1923.g.) gde su međudržavni odnosi bili veoma zategnuti, Uzdinska deca su samo u prvi razred slušali nastavu na svom maternjem jeziku dok su ostale razrede slušali na srpskom jeziku. Vezano za ovaj period postoji anegdota koju mi je ispričao dugogodišnji sekretar škole u Uzdinu f. Šošdeanu Petru, koji je danas u penziji.

“Jedan od učenika već nekoliko godina stalno ide u prvi razred. Učitelj koji je predavao samo prvom razredu, jednom prilikom ga upita: Kada ćeš ti već jednom da pređeš u drugi razred? Na to mu ovaj odgovori: Kad vi gospodine učitelju pređete u drugi razred ona ću i ja.”

         Na sednici školskog odbora osnovne škole u Uzdinu održanoj 27. septembra 1934. godine bilo je odlučeno da se na koloniji Putnikovo otvori deveto odeljenje sa državnim nastavnim jezikom koje bi činili I II III IV razred osnovne škole. Međutim rešenjem Ministarstva prosvete od 30. oktobra 1934. godine odobreno je otvaranje devetog odeljenja samo osnovne škole, kao što se vidi u prilogu 55. Tako su učenici više narodne škole išli u školu u Uzdin, gde su se predavanja održavala na državnom nastavnom jeziku za sve učenike bez obzira na nacionalnu pripadnost.

          Od kada je škola u Putnikovu počela sa radom (1935. godine) pa sve do 1954. godine broj učenika je bio u stalnom opadanju, te se dešavalo (naročito po završetku II sv. rata) da učitelj zimi zbog štednje ogreva drži nastavu u svom stanu.

.

Први академски грађанин у Путникову.

Смиљана Остојић (десно)

са сестром Љиљаном 1964.

.

          U periodu od 1954-1960. godine, zbog velikog priliva stanovništva iz

 Srbije i Bosne i Hercegovine broj učenika konstantno raste. U školskoj 1953/54. godini, u odeljenju u školi u Putnikovu je upisano 19 učenika, od toga osmoro je doseljeno iz gore pomenutih sredina. U školskoj 1959/60. godini upisano je 56 učenika od toga 30 ženskih i 26 muškaraca. Iste godine stigla su i dva nova učitelja: Adam Šamanc i učiteljica Gordana Zec. Zbog povećanog broja učenika te godine je u Putnikovu otvoreno još jedno odeljenje. Pošto je škola imala samo jednu učionicu, jedno odeljenje je pohađalo nastavu pre podne (I i III razred) a drugo odeljenje posle podne (II i  IV).

Od 1949. godine, u novoj Jugoslaviji (FNRJ) uvodi se osmogodišnje osnovno obrazovanje koje je bilo obavezno za sve polaznike (učenike). Tako su đaci iz Putnikova prva četiri razreda išla u školu u Pztnikovo dok su V, VI, VII, VIII razred išli u Uzdin.

U periodu od 1949-1961. godine učenici iz Putnikova su bili u veoma delikatnom položaju. Naime, posle završetka četvrtog razreda, učenici iz Putnikova su se upisivali u peti razred u Uzdinu. Međutim, po zakonu o osnovnom obrazovanju gde se između ostalog kaže, da jedno odeljenje može imati najmanje 30 učenika, za učenike iz Putnikova zbog malobrojnosti (10-15 učenika) nisu postojali uslovi da se otvori odeljenje na (u novoj Jugoslaviji) Srpsko-Hrvatskom nastavnom jeziku. Zbog svega ovoga, formirana su mešovita odeljenja, gde su učenici iz Putnikova raspoređeni po odeljenjima zajedno sa učenicima rumunske nacionalnosti.

 

.
Nova škola
.

          Izgradnja nove škole

          Decembra meseca 1966. godine, Skupština opštine Kovačica na

zajedničkoj sednici donela je odluku o obrazovanju inicijativnog odbora za utvrđivanje prioriteta u izgradnji puteva i škola na teritoriji opštine Kovačica. (opštinsko mesto je preneto iz Uzdina u Kovačicu 1960. godine.). Sledeće godine izrađen je šestogodišnji plan i program za izgradnju puteva i škola. Ovim programom predviđeni su izvori sredstava za izgradnju pomenutih objekata.

            Izgradnja školskih objekata u našoj opštini trajala je od 1967 – 1981. godine. Po navedenom programu za Putnikovo je predviđeno da se izvrši adaptacija stare škole. Međutim, ovaj plan i program je u pomenutom periodu pretrpeo izvesne izmene i dopune. U ovom periodu došlo je do izmene zakona o školskim objektima gde se isti moraju graditi sa parnim grejanjem, kupatilom i sanitarnim čvorom, što u predhodnom planu i programu nije bilo predviđeno. Tako je na osnovu ovih izmena doneta odluka da se umesto adaptacije stare škole u Putnikovu izgradi nova škola u površini od 130m2.

            Izgradnja nove škole počela je 1980. godine, a već 1981. godine, škola je završena i počela je sa radom. Nova škola ima učionicu, kuhinju sa trpezarijom, kupatilo, mokri čvor, parno grajanje (kotlarnicu), U školskom dvorištu je izbušen bunar te je u školsku zgradu uvedena voda. Škola je opremljena najsavremenijim učilima, u dvorištu je izbetoniran teren gde se može igrati košarka, rukomet  i mali fudbal.

            U sklopu školske zgrade izgrađen je dvosoban stan za učitelja u površini od 70m2

          Od svih opštinskih mesta Putnikovo je poslednje mesto koje je dobilo novu školu. Za ovo se naročito zalagao tadašnji direktor osnovne škole u Uzdinu Nikola Pasku, koji se takođe zalagao da se posle odlaska učiteljice Gordane (1981.g.) u Putnikovo dovede mlad učitelj ili učiteljica srpske nacionalnosti da bi se deca mogla vaspitavati u duhu i okvirima svoje nacionalne kulture. Tako od 1987. godine, u Putnikovu radi učitelj Novica Trajković koji sa svojom porodicom živi u učiteljskom stanu.

 

   

Učitelj Žumanka Mihajlo sa učenicima

od I do IV razreda školske 1948/49. godine.

Učiteljica Katica Mirkov sa učenicima od II do III razreda školske 1952/53. godine
   

Učitelj Kovački Jova sa učenicima od I-IV razreda školske 1954/55. godine

Učitelj kovački Joca I-IV razred

1957/58. godine

   

Učitelji Gordana Zec i Adam Šamanac sa učenicima od I-IV razreda

školske 1962/63. godine

Učitelj Novica Trajković sa svojim učenicima od I-IV razreda 2003. godine