.

 

   KRSNA SLAVA

   Pored verskih (crkvenih) praznika i običaja prelaza, značajno mesto u životu meštana zauzima i tzv. Krsna ili kućna slava. Krsna slava je karakteristična osobina isključivo kod srprkog naroda (ima je delimično kod Rusa i Bugara). Svi naučnici se slažu da ovaj isključivo narodni običaj potiče pre hrišćanstva u vreme mnogobožstva, kada su Srbi imali kao kult predaka naročitog domaćeg Boga, zaštitnika porodice.

Po starom običaju za krsnu slavu valjalo bi "kolač da lomi i Boga da moli" sveštenik sa domaćinom a ako to nije moguće, onda kolač lomi sam domaćin. Toga dana domaćinova kuća je otvorena za svakog gosta. Slava je isključivo za domaće ognjište i za zemlju, jer ako kuća i zemlište pređe u drugo vlasništvo sa njima prelazi i slava. Posle podizanja slave nastupa gozba. Na slavama se uz čašu vina ili rakije čitaju molitve, drže zdravice ili pevaju pesme (slavarske i ostale) i naravno, gosti se šale i pričaju.

.
Krsna slava kod domaćina Miodraga Milosavljevića 1965. g

Postoje izvesne razlike u načinu proslavljanja kod doseljenika iz Mađarske i doseljenika iz Srbije i Bosne. Kod doseljenika iz Mađarske za slavu nema krsni kolač i žito (koljivo) i na slavama se ne drže zdravice, već se više čitaju molitve a od pića više se pije vino nego rakija. Dok kod doseljenika iz Srbije i Bosne slavarski običaji su u suštini isti. Na dan slave sveštenik dolazi do kuće i sa domaćinom i ukućanima lomi slavski kolač. Gleda se da sveštenik na dan slave obiđe kuće do podne, jer velika većina slavara uglavnom daje ručak. Jedino za Sv. Nikolu i za Sv. Jovana slavari nose kolač u crkvu, jer zbog velikog broja slavara sveštenik nemože da obiđe sve kuće. U Putnikovu najviše slavara ima koji slave Svetog Jovana. Za podizanje ručka (večere) očita se Oče naš i drže se zdravice. Posle ručka (večere) pevaju se slavarske i druge pesma. Pre nego što se počne ručak (večera) svi gosti ustanu a domaćin se prekrsti i očita Očenaš, zatim domaćin drži sa trećom rakijom zdravicu. Ovom zdravicom on blagosilja goste, Posle ove zdravice ručak (večera) može da počne a gosti tokom obeda nazdravljaju jedni drugima.

Doseljenici iz Mađarske i Bosne obično za slavu daju ručak na dan slave, dok doseljenici iz Srbije daju večeru i na slavu se ne zove. Zvalo se samo prve godine kad počne da se slavi, te su ostalih godina išli jedni kod drugih znajući kad je kome slava.

Danas nema pravila. Ona domaćinstva koja imaju veliku familiju i rodbinu za krsnu slavu daju i ručak i večeru. Sutradan od slave doseljenici iz Mađarske kažu pojutarje, doseljenici iz Bosne zovu paterice a doseljenici iz Srbije zovu okrilje. Na ovaj dan se obavezno daje doručak (oko 10 časova). Doručak se obično daje za goste koji su došli sa strane iz daleka, dolaze i komšije, prijatelji, kumovi i po neko od gostiju koji su bili na slavi.

U novije vreme (naročito gde ima mešovitih brakova) dešava se da na slavu dođu gosti druge nacionalnosti (Rumuni, Slovaci, Mađari) što znači da ovaj jako lep narodni običaj ne priznaje nikakve barijere niti granice, otvoren je za sve dobronamerne ljude.

Skoro sva domaćinstava u Putnikovu slave slavu.

 

   BOŽIĆ

   Dan između Tucindana i Božića poznat je u narodu kao Badnji dan. Ime je dobio po badnjaku-drvetu, koji se na ovaj dan uz posebanm ceremonijal odabra, seče, donosi, čuva i nalaže na vatru. Sama reč badnjak, izvodi se iz glagola bdeti tj. biti budan. Pa je prema tome Badnje veče uoči Božića vreme kada se bdi. To je ustvari noć bdenja, odnosno, čuvanja vatre na kojoj na

.
Grupa se okupi na kraj sela kod poslednje bandere, odakle se ide za badnjak 2003.

kojoj je badnjak naložen. U mnogim krajevima za badnjak se odlazi rano ujutu a ponegde i predveče. Po pravilu za badnjak odlazi starešina porodice, odnosno domaćin a ako je on iz bilo kojih razloga sprešen, zamenjuje ga neko od odraslih muškaraca ili najstariji sin. Po narodnom verovanju dužnost je svakog da drvetu koje je odabrao za badnjak, kao živom biću, nazove dobro jutro (ako se badnjak seče ujutru) a zatim ga pospe žitom iz rukavice pa ga zaseče. Trebalo bi da badnjak zaseče iz tri puta i da drvo padne na istočnu stranu. Prvi iver koji odskoči nosi se kući i čuva se da se šara česnica. Ovaj iver se čuva do naredne godine u mlekari da bi se kajmak hvatao debeo kao kora. Badnjak se seče u rukavicama, što po narodnom verovanju znači da godina ne bude gola. Predveče opet u rukavicama iseče se badnjak i spremi se od njega veseljak (to je drvo kojim će položnjak žariti vatru)  a zatim se uvodi u kuću. Kad stupa u kuću domaćin sa badnjakom kaže: "Dobro veče i srećno vam Badnje veče!"a domaćica mu osgovara: "Dobra ti sreća i sve ti dobro i čestito bilo.", posipajući ga istovremeno raznim vrstama žita koje je predhodno pripremljeno u situ. Posle ovoga badnjak se nalaže na vatru a vatra gde je naložen badnjak po pravilu nesme se gasiti cele noći. Za badnjak se ide na Đal uz latnji padinski put gde ima puno samoniklog drveća (šljive, višnje, orasi, divlji badem, i drugo).

Kod doseljenika iz Srbije i Bosne na Badnji dan se obavezno sprema pečenica. Većina na ulici okreću na ražnji prase ili jagnje. Ponegde se udruže komšije naprave veliki žar i tu okreću ražanj i časte se rakijom (grejanom i hladnom).

 

 

   KRŠTENJE

   Što se krštavanja dece tiče krštavanja dece tu je situacija nešto bolja. Doseljenici iz Mađarske su svi stopercentno krštavali svoju decu. Skoro je isti slučaj i sa doseljenicima iz Srbije i Bosne koji du takođe mahom svi krštavali svoju decu ali postoji veoma mali broj koji to nisu činili, neki iz nemarnosti, dok su smeli kao članovi Partije da krštvaju svoju decu. Nekima su decu krštavali roditelji ili su krišom krštavali decu u nekom drugom mestu. Međutim, od starih meštana malo je njih bilo članova Partije pa se nisu morali plašiti za svoja verska osećanja.

Prvi koji je kršten u novosagrađenoj crkvi bio je Bašić Mirko, koji je kršten 5. marta 1939 god.

Danas obavezno roditelji krštavaju svoju decu a ima i slučajeva gde se krštavaju već odrasle osobe koje se nisu krstile za vreme komunističkog režima. Od pomenutih promena pa do danas meštani masovnije dolaze u crkvu samo za crkvenu slavu Mala Gospojina i za Svetog Savu. Nešto malo meštana (oko 30) dolazi o Božićnom i Uskršnjem postu na pričešće i na jutrenje, dok na ostala bogosluženja koja se redovno održavaju dva puta mesačno (nedeljom) i po potrebi o većim praznicima, desi se da na bogosluženja nedeljon ne dođe niko. Veoma mali broj meštana redovno plaća članarinu (parohijal) i to uglavnom oni iz crkvene uprave dok ostali meštani plate parohijal samo kad im neko umre jer bez toga sveštenik neće da obavi sahranu.

 

   SVADBE

 

   SVADBA (veselje) je najmasovniji i najveći od svih rituala prelaza u životu pojedinaca. Običaji vezani za ovu priliku su očuvani i danas sa izvesnim izmenama ali je suština ostala ista. Svadbeni ritual se obavlja uglavnom po sledećem redosledu: proševina, prstenovanje, pozivanje na svadbu, svadba, odlazak mlade kod mladoženje i nošenje devojačke opreme štafirung, buđenje mladenaca, praćenje kuma, prva poseta mlade rodbini. Za ovu priliku navešćemo samo neke običaje koje su praktikovali doseljenici iz Mađarske za period 1924-1945 god. Kada su odrađene sve radnje koje predhode svadbi, na sam dan svadbe zakazano je venčanje obavezno nedeljom. Venčanje se

.
Kada je svadba okupi se celo selo. Svadba Pejić Jovana 1938. godine
.

Na venčanje se išlo konjskim kolima

Slika iz 1964. godine. Svadba Andrić Živorada.

 obavljalo u Mesnoj zajednici i u crkvi. Svatovi su voženi na venčanje okićenim konjskim kolima a na konje se vežu tzv. Bronzle (mala zvona) i peškiri. Obavezno je svirao tamburaški orkestar, nešto kasnije pojavila se i harmonika. Svatovski kum je po pravilu mladoženjin kršteni kum koji kasnije krsti i njegovu decu. Kum je najvažnija ličnost na svadbi, zato sedi u sredini stola na pročelje. Po pravilu dever je mladoženjin mlađi brat a stari svat (Strojko) je mladoženjin stariji brat, zet ili tetak ili neki bliži rođak. Stari svat je ustvari drugi svedok na venčabju. Čauša (starešina svatova, šaljivčina u svatovima), muštulugdžija i brjaktara nije bilo. Žena koja je pratila mladu od njene kuće do mladoženjine zvala se Jenđa. Običaj je bio da posle svadbe ujutru mladence budi kum prskajući ih kitom bosiljka i vodom, negde to čini svekrva i zaova, ali je najčešći slučaj da ih budi cela grupa svatova koji su ostali do ujutru. Posle ovoga bio je običaj da se prati kum (Praćenje kuma).

Preostali svatovi prate kuma kroz selo. Mladu vodi udata žena, najčešće muževljeva sestra i tada svatovi viču: "Naša je, naša je!". Svatovi nude svakog koga sretnu rakijom a i njih nude domaćini pored čije kuće prolaze a mlada treba svakog da ljubi. Doručak se priređuje kod kuma i za one svatove koji su ostali do ujutru. Tog istog dana uveče bila je večera za kuma kod đuveginje kuće. To veče mlada i mladoženja poslužuju (dvore) goste. Posle svadbe mlada dolazi u posetu roditeljima.

 

 

ROĐENJE DETETA

 

ROĐENJE DETETA je momenat za koji su vezani razni običaji, rituali i obredne radnje. Što se Putnikova tiče, Paraskeva Ostojić u vezi sa ovim kaže sledeće:

" Prije su se deca rađala u kući. U kući gde se dete rodi obavezno se priređuje čast. Onda se dosta često dešavalo da dete koje se rodi dosta brzo i umre, zato su detetu odmah po rođenju sutradan dali crkveno ime znamenje do ne bi umrlo nekršteno, jer sveštenik ne bi mogao da ga sahrani. Deca su se obavezno krštavala u crkvi 8. dana po rođenju. Dete su u crkvu nosili kum, kuma i babica. Kod nas su posao babice obavljale starije žene koje su bile vične tom poslu. Najviše je kako da kažem , to radila Ackina mama Angelina Stojaković a ponegde i Tatjana Bašić a ako je bilo nešto komplikovano onda je dolazila babica iz Uzdina. Onda je kod nas bio običaj da kada je trebalo žena da se porodi, obično otprilike nedelju dana pre i šest nedelja posle porođaja krevet porodilje je bio zaklonjen čaršafom od usnofine što je kao, bože, trebalo da je štiti od uroka i veštica i od pogleda ukućana. Bilo je sramota da muško osoblje vide porodilju. Porodilji su posle nedelju dana tzv. Babine . Prva na babine je dolazila kuma, koja obavezno dete daruje novcem, mi smo to kazli darivanje darivanje na jastuk. Ko dođe na babinje obično stavi detetu novac na jastu, kao da bože, s tim kupi brata ili sestru, ili ako je dete muško sa tim parama kupi sebi mladu, a ako je žensko onda da kupi sebi đuvergiju. Dete je ležalo u kolvci i oko ruke mu je vezivana crvena mašna ili crven konac da bi ga štitili od uroka.

Bio je kod nas običaj, kako su naši stari govorili Čuvanje sedme noći. Za sedmu noć kako se dete rodilo sva bliža rodbina, kum i kuma i svi drugi koji su pozvani dolaze na večeru gde su ostajali celu noć da dočuvaju novorođenče, kao da ga zaštite od veštica. Onda se nekoliko mladića, obično bliža rodbina maskiralo, mi smo to kazli dedačili se, oni bi nagaraveli lice, stavljali na glavu šešir ili šubare, oblačili stara pocepana odela pa su tako išli po selu i lupali na prozore i predstavljali se lažnim imenima, kradom su izvodili stoku iz štale i jahali ulicom.

Kada je prošlo šest nedelja mlada nosi dete u crkvu na pomolitvu gde sveštenik pročita molitve koje treba za tu molitvu. Običaj je bio, kada mlada odlazi u crkvu nesme ni sa kim da razgovara. Kada dete prohoda bio je običaj da se u toj kući skupe druga mlada deca iz sela i peče se pogača. Na mali sto pred dete koje je prohodalo stavi se alat, olovka, knjiga, sveska, itd. Onda mu se pogača drži iznad glave, pa za koji se predmet dete prvo uhvati kao time će se baviti kad odraste. Druga deca su trčala tri kruga oko kuće a onda se lomila pogača i davalo se po jedno parče svakom detetu. Nešto kasnije kod nas je bio običaj da se detetu slavi prvi rođendan kada se pozove uža rodbina i kumovi. "

 

SAHRANE

 

SAHRANA predstavlja jedan od najbolnijih trenutaka za svaku porodicu i za pojedinca. U Putnikovu je bio običaj  (i danas je uglavnom tako) kad neko umre,  kod kuće sprema ga jedan od  članova porodice. Mrtvac se okupa i obuče u svečano odelo. Kad neko umre u kući se obavezno pokriva ogledalo, zaustavlja se sat, mačke se isteraju iz kuće. Uveče uoči sahrane dolaze meštani i rodbina i sedi se pored sanduka i to se naziva potajna večera. Na potajnoj večeri se služi piće i pogačice pravljene od čistog belog brašna. Obično se kod mrtvaca sedi cele noći. Po crkvenim pravilima sahranjue se posle podne i nikada nedeljom. Na sahranu obično dođe celo selo. Od

.
Ispraćaj pokojnika. Sahrana u Putnikovu 1999.godine

nastanka Putnikova do danas običaj je da raku kopaju komšije ili prijatelji pokojnika a nikako rodbina. Raku kopaju obično njih četvoro. Posle sahrane u kući se daje ručak (daća). Po povratku sa groblja svi peru ruke u lavoru sa vodom u kome je komad cigle (kao simbol zemlje od koje smo svi postali i u koju se svi vraćamo). Obično prvo sveštenik opere ruke. Sledećeg dana rano ujutru rodbina i komšije izlaze na groblje gledano da se obavezno bude neparan broj. Parastos za 40 dana drži se obavezno, ali se ne čeka da se navrši tačan broj dana nego se drži u petu nedelju. Za parastos se prvo odlazilo u crkvu a zatim pokojnikovoj kući. Ispred crkve posle parastosa svako uzme po kašiku žita, po malo pogače i rakije, za duču pokojnika. Za parastos se sprema kompletan ručak kao za svečane prilike. Posle ručka rodbina odlazi na groblje, odnese cveće i upali sveće. Šest meseci nisu svi držali dok godinu dana se obavezno obeležavala. Tada se obavlja isti postupak kao što je rađeno za sešt nedelja (40 dana). Ovim parastosom završava se zvanično period žalosti i skida se crnina. Neke su porodice podizale spomenik do isteka godine dana a neke posle isteka godine dana.