KRSNA SLAVA
Pored
verskih (crkvenih) praznika i običaja
prelaza, značajno mesto u životu
meštana zauzima i tzv.
Krsna ili kućna slava. Krsna slava je karakteristična
osobina isključivo kod srprkog naroda (ima je delimično kod Rusa i Bugara).
Svi naučnici se slažu da ovaj isključivo narodni običaj potiče pre
hrišćanstva u vreme
mnogobožstva, kada su Srbi imali kao kult predaka naročitog domaćeg
Boga, zaštitnika porodice.
Po
starom običaju za krsnu slavu valjalo bi "kolač da lomi i Boga
da moli" sveštenik sa domaćinom a ako
to nije moguće, onda kolač lomi sam domaćin.
Toga dana domaćinova kuća je otvorena za svakog gosta. Slava je
isključivo za domaće ognjište i za
zemlju, jer ako kuća
i zemlište
pređe u drugo
vlasništvo sa njima prelazi i slava.
Posle podizanja slave nastupa gozba. Na slavama se uz čašu vina ili
rakije čitaju molitve, drže zdravice ili pevaju pesme (slavarske i ostale)
i naravno,
gosti se šale i pričaju.
. |
|
Krsna slava kod domaćina Miodraga Milosavljevića 1965.
g |
Postoje izvesne razlike u načinu
proslavljanja kod doseljenika iz Mađarske i doseljenika
iz Srbije i Bosne.
Kod doseljenika iz Mađarske za slavu nema krsni
kolač i žito
(koljivo) i na
slavama se ne drže zdravice, već se više čitaju molitve a od
pića više se pije vino nego rakija. Dok kod doseljenika iz Srbije i Bosne
slavarski običaji su u suštini
isti. Na dan slave sveštenik dolazi do kuće i sa domaćinom i ukućanima
lomi slavski kolač. Gleda se da sveštenik na dan slave obiđe kuće do
podne, jer velika većina slavara uglavnom daje ručak. Jedino za Sv.
Nikolu i za
Sv. Jovana slavari nose kolač u crkvu,
jer zbog velikog broja slavara sveštenik nemože da obiđe sve kuće. U Putnikovu
najviše slavara ima koji slave Svetog Jovana. Za podizanje ručka (večere) očita se Oče naš i drže
se zdravice. Posle ručka (večere) pevaju se slavarske i druge
pesma. Pre nego što se počne ručak (večera) svi gosti ustanu a domaćin
se prekrsti i očita
Očenaš, zatim domaćin drži sa trećom rakijom zdravicu. Ovom
zdravicom on blagosilja goste, Posle ove zdravice ručak (večera)
može da počne a gosti
tokom obeda nazdravljaju jedni drugima.
Doseljenici iz Mađarske i Bosne
obično za slavu daju ručak na dan slave,
dok doseljenici
iz Srbije daju večeru i na slavu se ne zove.
Zvalo
se
samo prve godine kad počne da se slavi, te su ostalih godina išli
jedni kod drugih znajući kad je kome slava.
Danas
nema pravila.
Ona
domaćinstva koja imaju veliku familiju i rodbinu
za krsnu slavu daju i ručak
i večeru.
Sutradan od slave doseljenici iz Mađarske kažu pojutarje,
doseljenici iz Bosne
zovu paterice a doseljenici
iz Srbije zovu okrilje. Na ovaj dan se obavezno daje doručak (oko 10
časova). Doručak se obično daje za goste koji su došli sa strane iz
daleka, dolaze i komšije,
prijatelji, kumovi i po
neko od gostiju koji su bili na slavi.
U novije
vreme (naročito gde ima mešovitih brakova) dešava se da na slavu
dođu gosti druge nacionalnosti (Rumuni, Slovaci, Mađari) što znači
da ovaj jako lep narodni običaj ne priznaje nikakve barijere niti
granice, otvoren je za sve dobronamerne ljude.
Skoro
sva domaćinstava u Putnikovu
slave slavu.
BOŽIĆ
Dan
između Tucindana i Božića
poznat je u narodu
kao Badnji dan. Ime je dobio po badnjaku-drvetu, koji se na ovaj dan
uz posebanm ceremonijal odabra, seče, donosi, čuva i nalaže
na vatru. Sama reč badnjak, izvodi se iz glagola bdeti tj. biti
budan. Pa je prema tome Badnje veče uoči Božića vreme kada se bdi.
To je ustvari noć bdenja, odnosno, čuvanja vatre na kojoj na
. |
|
Grupa se okupi na kraj sela kod poslednje bandere, odakle se ide za
badnjak 2003. |
kojoj
je badnjak naložen. U mnogim
krajevima za badnjak se odlazi rano ujutu a ponegde
i predveče.
Po pravilu za badnjak odlazi starešina porodice, odnosno domaćin a ako
je on iz bilo kojih razloga sprešen, zamenjuje ga neko od odraslih
muškaraca ili najstariji sin. Po narodnom verovanju dužnost je
svakog da drvetu koje je odabrao za badnjak, kao živom biću, nazove
dobro jutro (ako se badnjak seče ujutru) a zatim
ga pospe žitom iz rukavice pa ga zaseče. Trebalo bi da badnjak
zaseče iz
tri
puta i da
drvo padne na istočnu stranu. Prvi iver koji odskoči nosi se kući i čuva
se da se šara česnica. Ovaj iver se čuva do naredne godine u mlekari
da bi se kajmak hvatao debeo kao kora. Badnjak se seče u rukavicama,
što po narodnom verovanju znači da godina ne bude gola. Predveče
opet u rukavicama
iseče se badnjak i spremi
se od njega veseljak (to je drvo kojim će položnjak žariti vatru) a zatim
se uvodi
u kuću.
Kad stupa u kuću
domaćin sa badnjakom kaže: "Dobro veče i srećno
vam Badnje veče!"a domaćica mu osgovara: "Dobra ti sreća i sve
ti dobro i čestito
bilo.", posipajući ga istovremeno raznim vrstama žita koje je
predhodno pripremljeno u situ.
Posle ovoga badnjak se nalaže na vatru a vatra
gde je naložen badnjak po pravilu nesme se gasiti cele noći. Za
badnjak se ide na Đal uz latnji padinski put gde ima puno samoniklog
drveća (šljive, višnje, orasi, divlji badem, i drugo).
Kod
doseljenika iz Srbije i Bosne
na Badnji dan se obavezno sprema pečenica. Većina na ulici okreću na
ražnji prase ili jagnje. Ponegde se udruže komšije naprave veliki
žar i tu
okreću ražanj i časte
se rakijom (grejanom i hladnom).
KRŠTENJE
Što se
krštavanja dece tiče krštavanja dece tu je situacija nešto bolja.
Doseljenici iz Mađarske su svi stopercentno krštavali svoju decu.
Skoro je isti slučaj i sa
doseljenicima iz Srbije i Bosne
koji du takođe mahom svi krštavali svoju decu ali postoji veoma mali
broj koji to nisu činili, neki iz nemarnosti, dok su smeli kao
članovi Partije da krštvaju svoju decu. Nekima su decu krštavali
roditelji ili su krišom krštavali decu u nekom
drugom mestu. Međutim, od starih meštana malo je njih bilo članova
Partije pa se nisu morali plašiti za svoja verska osećanja.
Prvi
koji je kršten u novosagrađenoj
crkvi bio je Bašić Mirko, koji je kršten 5. marta 1939 god.
Danas
obavezno roditelji krštavaju svoju decu a ima
i slučajeva
gde se krštavaju već odrasle osobe koje se nisu krstile za vreme
komunističkog režima. Od pomenutih promena pa do danas meštani
masovnije dolaze u crkvu
samo za crkvenu slavu Mala Gospojina i za
Svetog Savu. Nešto malo meštana (oko 30) dolazi o Božićnom
i Uskršnjem
postu na pričešće i na
jutrenje, dok na ostala bogosluženja koja se redovno održavaju dva
puta mesačno (nedeljom) i po potrebi o većim
praznicima, desi se da na bogosluženja nedeljon ne dođe niko. Veoma
mali broj meštana redovno plaća članarinu (parohijal) i to
uglavnom oni iz crkvene uprave dok ostali meštani plate parohijal
samo kad im neko umre jer bez toga sveštenik neće da obavi sahranu.
SVADBA (veselje) je najmasovniji i najveći
od svih rituala prelaza u životu
pojedinaca. Običaji vezani za ovu priliku su očuvani i danas
sa izvesnim izmenama ali je suština ostala ista. Svadbeni ritual se
obavlja uglavnom po sledećem redosledu: proševina, prstenovanje,
pozivanje na svadbu, svadba, odlazak mlade kod mladoženje i nošenje
devojačke opreme štafirung, buđenje mladenaca, praćenje kuma, prva
poseta mlade rodbini. Za ovu priliku navešćemo samo neke običaje
koje su praktikovali doseljenici iz Mađarske za period 1924-1945
god. Kada su odrađene sve radnje koje predhode svadbi, na sam dan
svadbe zakazano je venčanje obavezno nedeljom. Venčanje se
. |
|
Kada je svadba okupi se celo selo. Svadba Pejić Jovana 1938. godine |
. |
|
Na
venčanje se išlo konjskim kolima
Slika iz 1964. godine. Svadba Andrić Živorada.
|
obavljalo
u Mesnoj
zajednici i u crkvi.
Svatovi su voženi na venčanje okićenim konjskim kolima a na
konje se vežu tzv. Bronzle (mala zvona) i peškiri.
Obavezno je svirao tamburaški orkestar, nešto kasnije pojavila se i harmonika.
Svatovski kum je po pravilu mladoženjin kršteni kum koji kasnije
krsti i njegovu
decu. Kum je najvažnija ličnost na svadbi, zato sedi u sredini
stola na pročelje. Po pravilu dever je mladoženjin mlađi brat a stari
svat (Strojko) je mladoženjin stariji brat, zet ili tetak ili neki
bliži rođak. Stari svat je ustvari drugi svedok na venčabju. Čauša
(starešina svatova, šaljivčina u svatovima),
muštulugdžija i brjaktara
nije bilo. Žena koja je pratila mladu od njene kuće do mladoženjine
zvala se Jenđa. Običaj je bio da posle svadbe ujutru mladence budi
kum prskajući ih kitom bosiljka i vodom,
negde to čini svekrva i zaova,
ali je najčešći slučaj da ih budi cela grupa svatova koji su ostali
do ujutru. Posle ovoga bio je običaj da se prati kum (Praćenje
kuma).
Preostali svatovi prate kuma kroz selo. Mladu vodi udata žena,
najčešće muževljeva sestra i tada
svatovi viču: "Naša je, naša je!". Svatovi nude svakog koga sretnu
rakijom a i njih
nude domaćini pored čije kuće prolaze a mlada
treba svakog da ljubi. Doručak se priređuje kod kuma i za
one svatove koji su ostali do ujutru. Tog istog dana uveče bila je
večera za kuma kod đuveginje kuće. To veče mlada i mladoženja
poslužuju (dvore) goste. Posle svadbe mlada dolazi u posetu
roditeljima.
ROĐENJE
DETETA je momenat za koji su vezani razni običaji, rituali i obredne
radnje. Što se Putnikova tiče, Paraskeva Ostojić u vezi
sa ovim kaže sledeće:
" Prije
su se deca rađala u kući.
U kući
gde se dete rodi obavezno se priređuje čast. Onda se dosta često
dešavalo da dete koje se rodi dosta brzo i umre,
zato su detetu odmah po rođenju sutradan dali crkveno ime znamenje
do ne bi umrlo nekršteno, jer sveštenik ne bi mogao da ga sahrani.
Deca su se obavezno krštavala u crkvi
8. dana po rođenju. Dete su u crkvu
nosili kum, kuma i babica.
Kod nas su posao babice obavljale starije žene koje su bile vične
tom poslu. Najviše je kako da kažem , to radila Ackina mama Angelina
Stojaković a ponegde
i Tatjana
Bašić a ako
je bilo nešto komplikovano onda je dolazila babica iz Uzdina. Onda
je kod nas bio običaj da kada je trebalo žena da se porodi, obično
otprilike nedelju dana pre i šest
nedelja posle porođaja krevet porodilje je bio zaklonjen čaršafom od
usnofine što je kao, bože, trebalo da je štiti od uroka i veštica
i od
pogleda ukućana. Bilo je sramota da muško osoblje vide porodilju.
Porodilji su posle nedelju dana tzv. Babine . Prva na babine je
dolazila kuma, koja obavezno dete daruje novcem, mi smo to kazli
darivanje darivanje na jastuk. Ko dođe na babinje obično stavi
detetu novac na jastu, kao da bože, s tim
kupi brata ili sestru, ili ako je dete muško sa tim parama kupi sebi
mladu, a ako
je žensko onda da kupi sebi đuvergiju. Dete je ležalo u kolvci
i oko
ruke mu je vezivana crvena mašna ili crven konac da bi ga štitili od
uroka.
Bio je
kod nas običaj, kako su naši stari govorili Čuvanje sedme noći. Za
sedmu noć kako se dete rodilo sva bliža rodbina, kum i kuma
i svi
drugi koji su pozvani dolaze na večeru gde su ostajali celu noć da
dočuvaju novorođenče, kao da ga zaštite od veštica. Onda se nekoliko
mladića, obično bliža rodbina maskiralo, mi smo to kazli dedačili
se, oni bi nagaraveli lice, stavljali na glavu šešir ili šubare,
oblačili stara pocepana odela pa su tako išli po selu i lupali
na prozore i predstavljali
se lažnim imenima, kradom su izvodili stoku iz štale i jahali
ulicom.
Kada je
prošlo šest nedelja mlada nosi dete u crkvu
na pomolitvu gde sveštenik pročita molitve koje treba za tu molitvu.
Običaj je bio, kada mlada odlazi u crkvu
nesme ni sa kim da razgovara. Kada dete prohoda bio je običaj da se
u toj
kući skupe
druga mlada deca iz sela i peče
se pogača. Na mali sto pred dete koje je prohodalo stavi se alat,
olovka, knjiga, sveska, itd. Onda mu se pogača drži iznad glave, pa
za koji se predmet dete prvo uhvati kao time će se baviti kad
odraste. Druga deca su trčala tri kruga oko kuće a onda
se lomila pogača i davalo
se po jedno parče svakom detetu. Nešto kasnije kod nas je bio običaj
da se detetu slavi prvi rođendan kada se pozove uža rodbina i kumovi. "
SAHRANA
predstavlja jedan od najbolnijih trenutaka za svaku porodicu i za
pojedinca. U Putnikovu
je bio običaj (i danas je uglavnom tako) kad neko umre, kod kuće
sprema ga jedan od članova porodice. Mrtvac se okupa i obuče
u svečano
odelo. Kad neko umre u kući
se obavezno pokriva ogledalo, zaustavlja se sat, mačke se isteraju
iz kuće. Uveče uoči sahrane dolaze meštani i rodbina
i sedi
se pored sanduka i to
se naziva potajna večera. Na potajnoj večeri se služi piće i pogačice
pravljene od čistog belog brašna. Obično se kod mrtvaca sedi cele
noći. Po crkvenim pravilima sahranjue se posle podne i nikada
nedeljom. Na sahranu obično dođe celo selo. Od
. |
|
Ispraćaj
pokojnika. Sahrana u Putnikovu 1999.godine |
nastanka Putnikova do
danas običaj je da raku kopaju komšije ili prijatelji pokojnika a nikako
rodbina. Raku kopaju obično njih četvoro. Posle sahrane u kući
se daje ručak (daća). Po povratku sa groblja svi peru ruke u lavoru
sa vodom u kome
je komad cigle (kao simbol zemlje od koje smo svi postali i u koju
se svi vraćamo). Obično prvo sveštenik opere ruke. Sledećeg dana
rano ujutru rodbina i komšije
izlaze na groblje gledano da se obavezno bude neparan broj. Parastos
za 40 dana drži se obavezno, ali se ne čeka da se navrši tačan broj
dana nego se drži u petu
nedelju. Za parastos se prvo odlazilo u crkvu
a zatim
pokojnikovoj kući. Ispred crkve posle parastosa svako uzme po kašiku
žita, po malo pogače i rakije,
za duču pokojnika. Za parastos se sprema kompletan ručak kao za
svečane prilike. Posle ručka rodbina odlazi na groblje, odnese cveće
i upali
sveće. Šest meseci nisu svi držali dok godinu dana se obavezno
obeležavala. Tada se obavlja isti postupak kao što je rađeno za sešt
nedelja (40 dana). Ovim parastosom završava se zvanično period
žalosti i skida
se crnina. Neke su porodice podizale spomenik do isteka godine dana
a neke
posle isteka godine dana.
|