1928. godine zajedno sa dramskom sekcijom formirana
i muzička sekcija,
odnosno,
tamburaški orkestar.
Uglavnom je to bio
mali tamburaški orkestar koji se sastojao
od:
prime,
bas-prim,
kontra i bas.
Tamburaški orkestar se održao sve do 1965. godine,
što znači da je
preko 35 godina zabavljao i veselio meštane na priredbama, igrankama
svadbama i ostalim svečanim prilikama.
Na
igrankama i ostalim veseljima uglavnom su se svirale pesme i igre iz
Banata.
Između dva sv.
rata svirao se
Čardaš,
od narodnih kola
Banaćansko kolo,
Veliko banatsko kolo i
Srbijančica.
Posle II
sv.
rata
najomiljenije igre su bile
Ficko
čigra,
Logovac
Banaćansko kolo,
Mađarac,
Srbijančica, a kada su došli doseljenici iz Srbije i Bosne
igrao se Moravac,
Žikino kolo,
Užičko kolo, a najomiljenija igra je
bila Čačak kolo.
Interesantna je činjenica da su Putnikovo naselili doseljenici iz
različitih sredina donoseći sa sobom različite kulturne navike.
Doseljenici iz Mađarske su voleli
tambure,
dok su doseljenici iz
Srbije voleli frulu i harmoniku.
Vezano za
ovu temu doseljenici iz Srbije u kratkom periodu doselili su se u
velikom broju (više nego što je selo imalo stanovnika). Oni su u
svom kraju
(Kuršumlija)igranke uglavnom održavali na poselima
(kozanje po kućama i naravno na vašarima i saborima. O ovome Milutin
Petronijević koji se doselio iz Lubnice kod Kuršumlije kaže:
“Kada smo se mi doselili ovde igranke su se održavale u domu,
ja
mislim dva puta nedeljno
četvrtkom i nedeljom.
Mi te valcere
udvoje utroje nismo znali da igramo.
Na igranke se plaćala
ulaznica.
Mi se tek doselili,
kako da kažem,
nije se ni imalo para,
pa
smo mi igranke održavali po kućama kao u Srbiju.
To se kod nas zvalo
poselo ili kozanje.
Obično su se igrala narodna kola uz frulu.
U
Srbiji su se kuće pravili od letava tz.
letvare
tako da ispod ima
podrum,
pa kad se zaigra kolo cela kuća se trese.
Najviše smo išli na
kozanje kod Milića Đolovića jer je tu bila velika prostorija,
pošto
je tu nekad bila kafana.
Kozanje se održavalo svaki put kod drugog
domaćina, kod Milisava Đolovića, Radovana Simovića, kod mene, kod
Pera Miladinovića, Ljubisava Stojanovića, Draga Milosavljevića,
Miroslava Vukosavljevića, Staniše Bodanovića i drugih. Na ovim
igrankama se sviralo u “Svirajku” tako smo mi zvali dugačku frulu
oko 50cm.
Najviše je svirao Radovan Simović, Vojo Rakić, ja, Pero Miladinović,
Ognjen Nešović.
U
okarinu je lepo svirao Ljubiša Rakić. Od igara isto kao i u Srbiju
najviše se igrao
Čačak, Žikino kolo,
Moravac,
Kukenješ kolo u šes
(šestica), zavrzlama, Divna Divna,
Drdavka i druge.
Posela su se održavala uveče najčešće zimi kad nije bilo sezonskih
radova.
Domaćin koji zove na poselo obično isprazni jednu sobu,
te se
tu održava igranka.
Igralo se bogami po celu noć.
Dosta puta se
dešavalo da sa igranke idemo pravo na njivu i na posao ako je neko
bio zaposlen u preduzeće.
Igranke u domu su rajale obično do 12
sati
uveče,
pa neko od njihove omladine dođe kod nas na igranku.
Ovo se
nekome u Putnikovu nije dopalo pa nas prijaviše,
te nam tadašnje
vlasti zabraniše da se sastajemo po kućama.
Govorili su nam da za
igranke postoji dom i da nije kulturno da se sastajemo po
kućama.
Kada su nam zabranili po kućama onda smo igranke leti
održavale na ulicu.
Najviše kod Draga Milosavljevića jer je nekako tu
bila najbolja ledina za igranku.Z
imi nismo imali kud te smo morali u
dom.
Mi koji smo se doselili iz Srbije bilo nas je mnogo,
te kad
dođemo na igranku bude pun dom-nema gde da se okreneš.
U početku mi
sačekamo tamburaški orkestar napravi pauzu,
pa onda mi opet igramo uz
frulu.
Kasnije su tamburaši naučili da sviraju Žikino kolo i
Moravac
te smo igrali i uz tamburaški orkestar.
Mi
malo stariji koji smo bili porodični ljudi (25-30.g.)nikako nismo
mogli da se naviknemo na banatske igre,
dok se omladina iz našeg
kraja brzo uklopila u te njihove igre,
a i njihova omladina je igrala
naša kola tako da nije bilo nikakve razlike.
Ovako je trajalo sve do šezdesetih godina,
onda se pojavila harmonika
i gramofon.
Mislim da je poslednje poselo održano kod Ljubisava
Stojanovića kad se ženio Dule Savić.
Neko je iz sela tužio Ljubisava
te zamalo u zatvor da zaglavi.
Od onda se više nisu održavala posela
po kućama već samo na ulicu i u dom.
Mi kad smo ovde došli optanti su
nas lepo primili,
i što se kulture tiče bili su dobro
organizovani.
Davali su priredbe,
pozorišne predstave što je nama bilo
jako interesantno.
Toliko su dobro izigravali da nisi mogao bre da ih
prepoznaš.
Posle predstave ili priredbe igranka.
Naročito za novu
godinu organizovala se tombola,
šaljiva pošta-gde se birala kraljica
večeri,
pa licitacije torte,
pečeno prase,
a bilo je i da se popije.
I
tako malo po malo mi smo se uklopili u novu sredinu.”
. |
|
Mešoviti orkestar sa novim tamburaškim instrumentima 1976.
godine |
. |
|
Muzika na struju 1980. godine. |
Na
sve ovo nije potreban komentar,
osim da napomenemo da su se
doseljenici iz Bosne i Hercegovine koji su se masovnije počelli
doseljavati od 1960.
godine takođe voleli narodna kola te su se i oni
vrlo brzo uklopili u novu sredinu.
Oko
1966.
godine tamburaški orkestar se rasformirao.
Od tada na priredbama
svira harmonika a na igrankama gramofon.
Prvu harmoniku u Putnikovo
je imao Anto Radovanović koji je do 1965. godine svirao u folkloru,
na
priredbama.
Posle Anta,
harmoniku je kupio Dobrivoje Vidović i svirao
je u folklor do 1970. godine.
Od 1970. godine harmoniku svira Ranđel
Anđelković koji od 1975. godine formira mešoviti orkestar
(kupljeni su
novi tamburaški instrumenti za koje je novac dala PP.”Jednota” iz
Kovačice.
Ovaj orkestar je funkcionisao do 1983. godine.
Od 1980.
godine
pojavljuju se pojačala
(razglas)
na struju,
te se i danas na priredbama
i igrankama koristi razglas,
muzika na struju.
Od
1980. godine,
javlja se nov muzički trend. Gramafone zamenjuju
kasetofoni, odnosno nosači zvuka umesto ploča pojavljuju se audio
kasete. Umesto žive (akustične)
muzike formira se orkestar koji
koristi ozvučenja (harmonika, bas gitara, ritam gitara, bubnjevi).
Vremenom je bilo sve manje priredbi i igranki,
narodna
muzika ustupa mesto
Disko
muzici.
Danas u Putnikovu ima veoma malo omladine,
tako da i ono malo što ima
odlazi u diskoteke u veća okolna mesta
(Debeljača, Orlovat, Kovačica
itd.)
Folklornoj sekciji se javlja dosta kasnije u odnosu
na početak kulturnih aktivnosti u samom mestu.
Ona se
formira tek po dolasku učiteljice Gordane 1959. godine. Ova mlada
učiteljica je sa puno pozitivne energije, rada i zalaganja preko 20
godina, negovala tradiciju kulturnog stvaralaštva srpskog
naroda. U to vreme Putnikovo je imalo najviše stanovnika, što
podrazumeva i najveći broj đaka u školi. Bilo je dosta omladine i
relativno mladih bračnih parova, a starijih osoba je bio najmanji
procenat. Ovakva starosna struktura stanovništva bila je izuzetno
povoljna za razvoj kulturnog stvaralaštva, naročito u folklornoj
sekciji.
. |
|
Članice
folklorne sekcije 1961. godine
Čuče:
Učiteljica Gordana Zec, Anto Radovanović.
Stoje s leva
na desno : Božurka Vidović, Slovka Bojanović, Vinka Vučetić, Slavka
Vučetić, Zorka Miladinović, Radinka Đolović, Radisava Petronijević,
Radojka Petronijević.
|
. |
|
Ženska
folklorna i pevačka grupa na smotri u Vršcu 1977.g. |
. |
|
Omladinke sa učiteljicom Gordanom 1979. godine.
S
leva na desno čuče : Spomenka, Dragica, Vera, učiteljica Gordana.
S
leva na desno stoje: Jasmina, Savka, Jela, Siniša, Svetlana, Vida,
Dragana, Mira, Gordana, Dafina |
Interesovanje za folklornu sekciju je bilo ogromno. Tako je već 1960.
godine formirano tri grupe folklora: Pionirska, dve postave-stariji
i mlađi pioniri, omadinci I i II postava i stariji jedna postava.
Radeći u folklornoj sekciji učiteljica Gordana je dobila mnogobrojna
priznanja, a na takmičenjima je uvek bila zapažena gde su osvajana i
prva mesta. Tako je već 1960.
godine omladinska folklorna sekcija na opštinskom takmičenju u
Padini osvojila prvo mesto. Kasnije su pioniri u Samošu takođe
osvojili prvo mesto.
Pošto su kupljeni novi instrumenti, formiran je mešoviti
orkestar, što je motivisalo omladinu i starije da se uključe u rad
folklorne sekcije. Od
istih
članova formirana je pevačka grupa koja je izvodila izvorne pesme iz
Srbije
i
Bosne
i Hercegovine.
Folklorna grupa starijih i orkestar su se održali do 1980.
godine, dok se omladinska folklorna grupa održala do 1985.
godine.
1981.
godine, učitelji Adam i Gordana su se odselili, broj stanovnika u
selu znatno opada a samim tim omladine je sve manje, a i ono što je
ima sve više se okreće zabavnoj (disko) muzici. Od 1985.
godine, folklorna tradicija srpskog naroda se još gaji sa školskom
decom-pionirima (od
I
–
IV
razreda).
Za
utehu svima onima koji su sa oduševljenjem radili na negovanju i
očuvanju folklornih tradicija kulturnog stvaralaštva srpskog naroda,
ostaje nada da će doći bolja vremena, koja će iznedriti nove čuvare
kulturnih tradicija srpskog stvaralaštva u ovom malom mestu.
|