.

 

   MUZIKA

 

   1928. godine zajedno sa dramskom sekcijom formirana i muzička sekcija, odnosno, tamburaški orkestar. Uglavnom je to bio mali tamburaški orkestar koji se sastojao od: prime, bas-prim, kontra i bas.

   Tamburaški orkestar se održao sve do 1965. godine, što znači da je preko 35 godina zabavljao i veselio meštane na priredbama, igrankama svadbama i ostalim svečanim prilikama.

   Na igrankama i ostalim veseljima uglavnom su se svirale pesme i igre iz Banata. Između dva sv. rata svirao se Čardaš, od narodnih kola Banaćansko kolo, Veliko banatsko kolo i Srbijančica. Posle II sv. rata najomiljenije igre su bile Ficko čigra, Logovac Banaćansko kolo, Mađarac, Srbijančica, a kada su došli doseljenici iz Srbije i Bosne igrao se Moravac, Žikino kolo, Užičko kolo, a najomiljenija igra je bila Čačak kolo.

   Interesantna je činjenica da su Putnikovo naselili doseljenici iz različitih sredina donoseći sa sobom različite kulturne navike. Doseljenici iz Mađarske su voleli tambure, dok su doseljenici iz Srbije voleli frulu i harmoniku. Vezano za ovu temu doseljenici iz Srbije u kratkom periodu doselili su se u velikom broju (više nego što je selo imalo stanovnika). Oni su u svom kraju (Kuršumlija)igranke uglavnom održavali na poselima (kozanje po kućama i naravno na vašarima i saborima. O ovome Milutin Petronijević koji se doselio iz Lubnice kod Kuršumlije kaže:

   “Kada smo se mi doselili ovde igranke su se održavale u domu, ja mislim dva puta nedeljno četvrtkom i nedeljom. Mi te valcere udvoje utroje nismo znali da igramo. Na igranke se plaćala ulaznica. Mi se tek doselili, kako da kažem, nije se ni imalo para, pa smo mi igranke održavali po kućama kao u Srbiju. To se kod nas zvalo poselo ili kozanje. Obično su se igrala narodna kola uz frulu. U Srbiji su se kuće pravili od letava tz. letvare tako da ispod ima podrum, pa kad se zaigra kolo cela kuća se trese. Najviše smo išli na kozanje kod Milića Đolovića jer je tu bila velika prostorija, pošto je tu nekad bila kafana. Kozanje se održavalo svaki put kod drugog domaćina, kod Milisava Đolovića, Radovana Simovića, kod mene, kod Pera Miladinovića, Ljubisava Stojanovića, Draga Milosavljevića, Miroslava Vukosavljevića, Staniše Bodanovića i drugih. Na ovim igrankama se sviralo u “Svirajku” tako smo mi zvali dugačku frulu oko 50cm. Najviše je svirao Radovan Simović, Vojo Rakić, ja, Pero Miladinović, Ognjen Nešović. U okarinu je lepo svirao Ljubiša Rakić. Od igara isto kao i u Srbiju najviše se igrao Čačak, Žikino kolo, Moravac, Kukenješ kolo u šes (šestica), zavrzlama, Divna Divna, Drdavka i druge.

   Posela su se održavala uveče najčešće zimi kad nije bilo sezonskih radova. Domaćin koji zove na poselo obično isprazni jednu sobu, te se tu održava igranka. Igralo se bogami po celu noć. Dosta puta se dešavalo da sa igranke idemo pravo na njivu i na posao ako je neko bio zaposlen u preduzeće. Igranke u domu su rajale obično do 12 sati uveče, pa neko od njihove omladine dođe kod nas na igranku. Ovo se nekome u Putnikovu nije dopalo pa nas prijaviše, te nam tadašnje vlasti zabraniše da se sastajemo po kućama. Govorili su nam da za igranke postoji dom i da nije kulturno da se sastajemo po kućama. Kada su nam zabranili po kućama onda smo igranke leti održavale na ulicu. Najviše kod Draga Milosavljevića jer je nekako tu bila najbolja ledina za igranku.Z imi nismo imali kud te smo morali u dom. Mi koji smo se doselili iz Srbije bilo nas je mnogo, te kad dođemo na igranku bude pun dom-nema gde da se okreneš. U početku mi sačekamo tamburaški orkestar napravi pauzu, pa onda mi opet igramo uz frulu. Kasnije su tamburaši naučili da sviraju Žikino kolo i Moravac te smo igrali i uz tamburaški orkestar.

   Mi malo stariji koji smo bili porodični ljudi (25-30.g.)nikako nismo mogli da se naviknemo na banatske igre, dok se omladina iz našeg kraja brzo uklopila u te njihove igre, a i njihova omladina je igrala naša kola tako da nije bilo nikakve razlike.

   Ovako je trajalo sve do šezdesetih godina, onda se pojavila harmonika i gramofon. Mislim da je poslednje poselo održano kod Ljubisava Stojanovića kad se ženio Dule Savić. Neko je iz sela tužio Ljubisava te zamalo u zatvor da zaglavi. Od onda se više nisu održavala posela po kućama već samo na ulicu i u dom. Mi kad smo ovde došli optanti su nas lepo primili, i što se kulture tiče bili su dobro organizovani. Davali su priredbe, pozorišne predstave što je nama bilo jako interesantno. Toliko su dobro izigravali da nisi mogao bre da ih prepoznaš. Posle predstave ili priredbe igranka. Naročito za novu godinu organizovala se tombola, šaljiva pošta-gde se birala kraljica večeri, pa licitacije torte, pečeno prase, a bilo je i da se popije. I tako malo po malo mi smo se uklopili u novu sredinu.”

.
Mešoviti orkestar sa novim tamburaškim instrumentima 1976. godine
.
Muzika na struju 1980. godine.

   Na sve ovo nije potreban komentar, osim da napomenemo da su se doseljenici iz Bosne i Hercegovine koji su se masovnije počelli doseljavati od 1960. godine takođe voleli narodna kola te su se i oni vrlo brzo uklopili u novu sredinu.

   Oko 1966. godine tamburaški orkestar se rasformirao. Od tada na priredbama svira harmonika a na igrankama gramofon. Prvu harmoniku u Putnikovo je imao Anto Radovanović koji je do 1965. godine svirao u folkloru, na priredbama. Posle Anta, harmoniku je kupio Dobrivoje Vidović i svirao je u folklor do 1970. godine. Od 1970. godine harmoniku svira Ranđel Anđelković koji od 1975. godine formira mešoviti orkestar (kupljeni su novi tamburaški instrumenti za koje je novac dala PP.”Jednota” iz Kovačice. Ovaj orkestar je funkcionisao do 1983. godine. Od 1980. godine pojavljuju se pojačala (razglas) na struju, te se i danas na priredbama i igrankama koristi razglas, muzika na struju.

   Od 1980. godine, javlja se nov muzički trend. Gramafone zamenjuju kasetofoni, odnosno nosači zvuka umesto ploča pojavljuju se audio kasete. Umesto žive (akustične) muzike formira se orkestar koji koristi ozvučenja (harmonika, bas gitara, ritam gitara, bubnjevi).

   Vremenom je bilo sve manje priredbi i igranki, narodna muzika ustupa mesto Disko muzici.

   Danas u Putnikovu ima veoma malo omladine, tako da i ono malo što ima odlazi u diskoteke u veća okolna mesta (Debeljača, Orlovat, Kovačica itd.)

 

 

FOLKLORNA SEKCIJA

  

   Folklornoj sekciji se javlja dosta kasnije u odnosu na početak kulturnih aktivnosti u samom mestu. Ona se formira tek po dolasku učiteljice Gordane 1959. godine. Ova mlada učiteljica je sa puno pozitivne energije, rada i zalaganja preko 20 godina, negovala tradiciju kulturnog stvaralaštva srpskog naroda. U to vreme Putnikovo je imalo najviše stanovnika, što podrazumeva i najveći broj đaka u školi. Bilo je dosta omladine i relativno mladih bračnih parova, a starijih osoba je bio najmanji procenat. Ovakva starosna struktura stanovništva bila je izuzetno povoljna za razvoj kulturnog stvaralaštva, naročito u folklornoj sekciji.

.

Članice folklorne sekcije 1961. godine

Čuče: Učiteljica Gordana Zec, Anto Radovanović.

Stoje s leva na desno : Božurka Vidović, Slovka Bojanović, Vinka Vučetić, Slavka Vučetić, Zorka Miladinović, Radinka Đolović, Radisava Petronijević, Radojka Petronijević.

.
Ženska folklorna i pevačka grupa na smotri u Vršcu 1977.g.
.

Omladinke sa učiteljicom Gordanom 1979. godine. S leva na desno čuče : Spomenka, Dragica, Vera, učiteljica Gordana. S leva na desno stoje: Jasmina, Savka, Jela, Siniša, Svetlana, Vida, Dragana, Mira, Gordana, Dafina

Interesovanje za folklornu sekciju je bilo ogromno. Tako je već 1960. godine formirano tri grupe folklora: Pionirska, dve postave-stariji i mlađi pioniri, omadinci I i II postava i stariji jedna postava. Radeći u folklornoj sekciji učiteljica Gordana je dobila mnogobrojna priznanja, a na takmičenjima je uvek bila zapažena gde su osvajana i prva mesta. Tako je već 1960. godine omladinska folklorna sekcija na opštinskom takmičenju u Padini osvojila prvo mesto. Kasnije su pioniri u Samošu takođe osvojili prvo mesto.

   Pošto su kupljeni novi instrumenti, formiran je mešoviti orkestar, što je motivisalo omladinu i starije da se uključe u rad folklorne sekcije. Od istih članova formirana je pevačka grupa koja je izvodila izvorne pesme iz Srbije i Bosne i Hercegovine.

   Folklorna grupa starijih i orkestar su se održali do 1980. godine, dok se omladinska folklorna grupa održala do 1985. godine.

   1981. godine, učitelji Adam i Gordana su se odselili, broj stanovnika u selu znatno opada a samim tim omladine je sve manje, a i ono što je ima sve više se okreće zabavnoj (disko) muzici. Od 1985. godine, folklorna tradicija srpskog naroda se još gaji sa školskom decom-pionirima (od I IV razreda).

   Za utehu svima onima koji su sa oduševljenjem radili na negovanju i očuvanju folklornih tradicija kulturnog stvaralaštva srpskog naroda, ostaje nada da će doći bolja vremena, koja će iznedriti nove čuvare kulturnih tradicija srpskog stvaralaštva u ovom malom mestu.